Švrljajući po youtube-u, i smijući se komentarima na hrvatske dance i pop (trash) video spotove i pjesme iz 90-ih. Sjetila sam se svog ranog djetinjstva, tamo prije osnovne.
I ovaj super hit Minee "Good boy", me prosvijetlio.
Samo bih se osvrnula na par stihova izvan moje teme
Grliš me, o ljubiš me
Ali ne od struka na niže
Jer je to opasno
Jer je to za mene prerano
Minea je tada imala kojih 18 godina. Današnje 18o godišnjakinje ne smatraju da je od struka na niže prerano.
No, da...
refren ove pjesme glasi "O sugar honey, dečko moj"
ja sam kao klinkica od koje 3-4 godine pjevala "O šuber honey, dečko moj." Još jedna u nizu zabluda mog djetinjstva. A možda je to zbog lošeg Mineinog engleskog izgovora... a i zato mi pjesma nikad nije imala smisla.
Znate li što je šuber?
Tako po naški kažu za šamar. Ali većinom stariji ljudi... no mene uz tu karakterističnu riječ veže jedna zgoda iz dobi od 7 godina:
Išla sam u 1. razred osnovne škole, i moja prijateljica isto, a moj brat je bio stariji. Ali smo išli u istoj smjeni, i svaki dan smo zajedno išli do škole. Moja prijateljica i razredna kolegica, živi nešto bliže školi, a naše mame su si dobre. Mama je nešto morala s njenom mamom nekud ići, pa smo tako brat i ja dodijeljeni na dadiljanje prijateljičinom djedu koji je sad morao paziti na 3 klinca. Željeli smo ići ranije u školu, možda svratiti na sladoled, igrati se u parkiću, špekulati se... Tko zna. Ali njen djed nas nije pustio, trebali smo ostati još kojih pola sata kod nje, pa bismo onda krenuli. Ali mi smo tako jako željeli ići ranije u školu! Pa smo tako odlučili i pobjeći.
Kako pobjeći da nas djed ne vidi? Nakon dugog razmišljanja, pogled nam je pao na prozor, kroz koji se može izaći točno ispred kuće. Bacili smo svi troje prvo torbe na tlo, a zatim je skočio brat, a poslije njega prijateljica. Red je na mene. Popnem se ja na prozor. Oni me požurivaju... -Mene je strah. Ne idem kroz prozor.
-Ajdeeee. Nisko je. Neće ti biti ništa. - I bilo je nisko. Oko metar... ne znam točno. Ali strah mi nije dao da skočim... strah od čega? Ne znam. Strah!
Razmišljala sam brzo što ću, kako ću do njih dvoje,... i odlučila sam se šuljati na prstima. Baš kao u crtićima! Njen djed s naočalama na vrhu nosa čita novine, vrata su širom otvorena... vidjet će me? Ili neće? Eh. Na prstima sam uspjela proći tik ispred njegovih očiju. Dovoljan bi bio samo jedan pogled da me primjeti. I naravno dočekala su me pitanja: - Kako si uspijela? Ne znam ni dan danas. Sreća, rekli bismo.
Došli smo mi tako ranije u školu. Ne sjećam se što smo radili. Ali kad smo se vratili, morali smo se suočiti sa špotanjem. Prijateljičin djed je mojoj mami započeo priču: - Ti opali šuber svojima, a ja ću svojoj.
Majka mi je rekla da ide s penzićima do metropole za nisku cijenu. Cijena je niža od povratne do ZGa, bilo vlak, bilo autobus. Rekla sam joj da mi javi dali ima još slobodnih mjesta. Bilo ih je. Iako radni dan, igrom slučaja bila sam slobodna taj dan. Pa rek'o: - Zašto ne?
Jutro, 9h. Polazak. Dolazim sa Susjedom, njenom kćeri te Majkom do mjesta polazka. Ugledam autobus. Automatski se nasmijem od uha do uha. Smijem se da ne plačem. Autobus je prastar! Oh, divno. Penzići i prastar autobus. Hej! Jesam li u filmu?
Jedva smo našle neko negadljivo mjesto s one strane na kojoj uvijek sjedim.
Pola žena se premješta na druga sjedala jer im je njihovo strgano. 2. po redu sam najmlađa osoba u busu. Ponijela sam si knjigu, i mp4 player. Bit će u redu.
Vraga! Mp4 nije bio dovoljno glasan, autobus je preglasan. Taj motor kak' je zvučao. Jedva čuješ sebe. A na zvučniku iznad mene Miroslav Škoro. No, uspijela sam pročitati jedno poglavlje.
Bake i bakice, žene i ženice, odlučuju da je povratak u 16h, a ne u 17h kako je bilo predviđeno. O divno! S Njim ću se vidjeti samo sat vremena.
Obišli mi taj Floraart 2x čak. Lijepo, divno. Svaka čast cvjećarima i kak' se svi oni već zovu. Ostala sam fascinirana. Samo me komentiranje Susjede i gledanje s visoka na neke prodavače užasno iznerviralo. Vjerujte mi, ja znam što znači ograničena osoba u najdubljem smislu te riječi.
Kad sam se odvojila s Majkom od Susjede da se nađemo s Majčinom prijateljicom, laknulo mi je. A Majčina prijateljica je odlična žena. Draga, dobra, na mjestu.
Nakon još jedne šetnje. Otišla sam s Majčinom prijateljicom do trga. U tramvaju mi je natrpala torbu onim besplatnim novinama: -Bake će biti sretne!
Trg. Nekih 10 min sam čekala s Majčinom prijateljicom. Draga žena. Užasno draga. A 10 min sam sama čekala. Eh. Sve muke su bile zaboravljene u Njegovom zagrljaju. Otpratio me nazad do busa. Kratko ali slatko.
Ušavši u bus, Majci sam dala da podijeli novine. Eh, imala je pravo Majčina prijateljica. Bake su uistinu bile sretne. Ili su barem ubile dosadu na cca 5min. Vrućina u busu je porasla. Prašina u zraku. Žeđ je neutaživa. Na zvučniku iznad mene Dražen Zečić. Put je, u ovom slučaju, predug.
Stali na piće negdje usput. Odlično! Baš mi se pio hladni Sprite, pa sam zbunila konobaricu naglasivši: -Ledeni Sprite. - Valjda je mislila da je to neka nova vrsta ledenog čaja. Pa sam se ispravila: -Sprite, ali ledeni, jel'. -
U busu, susjedinoj kćeri bilo dosadno pa se vrpoljila, puhala mi u vrat, smijala se k'o luđakinja. Kažem vam, ja sam s 10 godina bila pametnija i kulturnija. Mala nadodaje komentare u vezi busa i vozača. Tek tako, da bude u centru pozornosti. Pali joj. Svi se smiju. Prevrćem očima.
Zatim, kao šećer na kraju, pjesma neka zaštekala, prvih 10sec se konstantno ponavlja. I tako nekih 10x za redom. Vjerovali ili ne, jedina sam koja je to primjetila. Pa sam se zapitala dali haluciniram! No munjevitom brzinom sam izvadila mp4, otpetljala slušalice što sam brže mogla, i pustila najžešće što imam. Pomoglo je.
Dolazak doma oko 17:45h. Ima i dom neke prenosti. :)
Neću pisati o ne znam kakvim novim stvarima koje se pojavljuju sa svakom novom generacijom mobitela.
Danas stvarno ima svega. Osobno, koristim već isti mobitel 4 godine, i nisam neki freak što se tiče njih.
Osim komunikacije, razbijanja dosade, fotografije, glazbe, ... oni nam omogućuju izbjegavanje neugodnih situacija.
Kako? Tipkate po njima bezveze. Jeste li se ikad našli u takvoj situaciji?
1. Čekanje
Čekate negdje nekog, a zamorno je gledati u prazno, ili neugodno. Pa jednostavno izvadite mobitel, čitate stare poruke, igrate igrice (preporučuje se isljučiti zvuk prije),... ili ste već poslali 2-3 poruke onom koga čekate: - Gdje si ti više?!
2. Izbjegavanje neugodnih situacija
Mogu se sjetiti trenutno samo jedne. Prijateljica i ja vani, same. Ona zbari lika na kojeg je slučajno naišla, a ja nemam gdje gledati. Pa tipkam manično po mobitelu, čak sam krenula pisati poruku, no ona je u međuvremenu prestala. [ I ispričala mi se ;) ]
3. Izbjegavanje neugodnih ljudi
Ovo mi je brat rekao da zna prakticirati. Susrećete neku osobu koju vam je neugodno pozdraviti, ili ju jednostavno želite ignorirati. Primjećujete ju izdaleka... vadite mobitel i simulirate razgovor.
To se ne bih usudila nikad napraviti. Ali kad je sila - sila je. Očito.
Samo se pitam što da mobitel zazvoni u istom trenutku? (Pretpostavimo da od silne brzine nismo stigli isključiti zvuk.)
Potaknuta 2. načinom, napisala sam ovaj post.
Mobitel glavu spašava, i više od toga.
Nije da znam peči kolače. Premlada sam još za to.
Ma kome lažem? Ima hrpa cura koje u mojim godinama peku kolače, a da ne pričam o tome da bih prije 20ak godina bila hodajuća sramota.
Ali neka. Vjerujem da ću naučiti ih peći, barem mađarice i šubarice, pa mogu mirno živjeti.
Što se tiče kolača, ja vjerujem svojim očima i ljubavi na prvi vid. Kak' izgledaju - tak' (ne)gode mojim nepcima.
Pa ono, ne moram ni pričati o savršenstvu horizontalnih linija i tih par "katova" kod mađarica. Prelijepo izgleda.
Ili o savršenstu izgleda u šubarica! Baš poput šubarica! Preslatko izgledaju, preslatko leže u mojim ustima... i predobro luče endorfin!
Što se tiče kolača s orasima. Uvijek su tu bile dileme. Dođemo u goste. Kolači onako, vidiš da sadrže orahe.
-Hoćeš kolača?
-Ne, hvala. - Ponekad se i prišapnulo: -Ne volim s orasima.
Tako je moja majka neki dan pekla kolače i pozvala me da ih probam... ugledam kolač, u obliku polumjeseca. U krugu 10m ne vidim ni jednu drugu vrstu kolača, ovi izgledaju užasno čokoladno. Rek'o... ajde idem ih probat, i u trenutku stavljanja tog kolača u zube upitam majku: -Jel' imaju oraha? - No nekako me ovaj put nije bilo briga. Majka nije odgovorila. Osjetila sam orahe. Ali predivno su se stopili s čokoladom i sve je to fino godilo mojim nepcima. Poslije prvog griza prokomentiram ponosno: - Hahah! Kak' uvijek znam kad neki kolač ima oraha!
A majka će zbunjeno: - Pa naribani su gore orasi. - Kolači, naime, nisu bili samo od oraha već je orah bio i dio dekoracije. Fail, rekli bi moji vršnjaci, ali onako mali. Između majke i mene.
-Pa nisam znala da su to orasi uopće. - Opravdavala sam se, ali uistinu nisam ni znala.
Jel' nije i vama zanimljivo kako na kolačima od oraha uvijek v i d i t e da ima oraha? Očito, poslije čokolade i šlaga, najzamjećeniji sastojak.
Evo vam i recept iznenađujuće dobrih kolača, koji sam samo za ovu priliku tražila po majčinim receptima i knjigama
Mjeseci s orasima
Tijesto: 15 dag maslaca
15 dag šećera
15 dag mljevenih oraha
7 dag brašna
malo šraška za pecivo
4 bjelanjka
Priprema: Maslac pjenasto umuti sa šećerom, dodaj mljevene orahe, brašno, malo praška za pecivo i na kraju snijeg od bjelanjka. Tijesto peci na 180°C, ali ne do kraja.
Preljev: 4 žumanjka
15 dag šećera u prahu
vanilin šećer
Priprema: Pomiješaj žumanjke sa šećerom u prahu i vanilin šećerom. Prelij polupečeno tijesto i ispeci do kraja.
Krema: 1 dl mlijeka
10 dag oraha
10 dag margarina
10 dag šećera
10 dag čokolade
malo mljevenih oraha za posipanje
Priprema: Mlijeko i šećer zakuhaj. U vruće stavi orahe, čokoladu i margarin. Premaži osušeni žuti dio tijesta i posipaj orasima.
